Isprava koju je u propisanom obliku izdao nadležni državni i drugi organ u granicama svojih ovlašćenja, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala, u vršenju javnih ovlašćenja, druga organizacija ili lice (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

Dokaznu snagu iz

stava 1.

ovog člana ima i druga isprava koja je posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačena sa javnim ispravama.

Dozvoljeno je da se dokazuje da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

Ako sud posumnja u autentičnost isprave, može da zatraži da se o tome izjasni organ koji takvu ispravu izdaje.

Ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, strana javna isprava koja je propisno overena ima, pod uslovom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaća javna isprava.

Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.

Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i prevod isprave, overen u skladu sa zakonom.

Ako se isprava nalazi kod državnog i drugog organa, druge organizacije ili lica, koja su izdala ispravu u vršenju javnih ovlašćenja, a sama stranka ne može da pribavi ispravu, sud će na predlog stranke ili po službenoj dužnosti da je pribavi.

Ako se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će da pozove ovu stranku da podnese ispravu i da joj za to odredi rok.

Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se sama pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda ili ako je reč o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže ili ako se isprava s obzirom na sadržinu smatra zajedničkom za obe stranke.

U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će da se primenjuju odredbe čl. 248. i 249. ovog zakona.

Ako stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može radi utvrđivanja ove činjenice da izvodi dokaze.

Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uverenju da ceni od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rešenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uverenju suda ne priznaje da se isprava nalazi kod nje.

Protiv odluke suda iz

stava 1.

ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

Sud može da naredi trećem licu da podnese ispravu samo ako je ono u skladu sa zakonom dužno da je pokaže ili podnese ili ako je reč o ispravi koja je po svojoj sadržini zajednička za to lice i stranku koja se poziva na ispravu.

Ako treće lice osporava svoju dužnost da podnese ispravu koja se kod njega nalazi, sud će rešenjem da odluči da li je treće lice dužno da podnese ispravu.

Ako treće lice ne priznaje da se isprava nalazi kod njega, sud može radi utvrđivanja ove činjenice da izvodi dokaze. Pravnosnažno rešenje o dužnosti trećeg lica da podnese ispravu, može da se izvrši u skladu sa zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje.

Treće lice ima pravo na naknadu troškova koje je imalo u vezi sa podnošenjem isprava. Odredbe

člana 258.

ovog zakona shodno se primenjuju i u ovom slučaju.

Sud može da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara fizičko lice i odgovorno lice u državnom i drugom organu, pravnom licu i drugoj organizaciji koje je izdalo ispravu, odnosno novčanom kaznom od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice i drugu organizaciju koje je izdalo ispravu, ako nije postupilo po rešenju suda iz člana 242. st. 2. i 3. ovog zakona.

Žalba protiv rešenja iz

stava 1.

ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja.

Novčana kazna iz

stava 1.

ovog člana izvršava se na način propisan u

članu 190.

ovog zakona.