U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvrđuje ko su naslednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju naslednicima, legatarima i drugim licima.

(1) Za raspravljanje zaostavštine mesno je nadležan sud na čijem je području ostavilac u vreme smrti imao prebivalište, odnosno boravište (ostavinski sud).

(2) Ako ostavilac u vreme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište na teritoriji Republike Srbije, nadležan je sud na čijem se području nalazi pretežni deo njegove zaostavštine.

(1) Postupak se pokreće po službenoj dužnosti čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo.

U postupku za raspravljanje zaostavštine sve izjave i predloge učesnika, izuzev izjava o odricanju od nasleđa, mogu uzimati na zapisnik i sudijski pomoćnici.

(1) Privremene mere za obezbeđivanje zaostavštine može narediti sud na čijem je području ostavilac umro, kao i sud na čijem se području nalazi imovina ostavioca.

(2) Ako su rešenjem određene mere za obezbeđenje zaostavštine, a usled odlaganja izazvanih žalbom postoji opasnost da se izvršenje ovih mera osujeti, sud će odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje.