U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvrđuje ko su naslednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju naslednicima, legatarima i drugim licima.
(1) Za raspravljanje zaostavštine mesno je nadležan sud na čijem je području ostavilac u vreme smrti imao prebivalište, odnosno boravište (ostavinski sud).
(2) Ako ostavilac u vreme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište na teritoriji Republike Srbije, nadležan je sud na čijem se području nalazi pretežni deo njegove zaostavštine.
U postupku za raspravljanje zaostavštine sve izjave i predloge učesnika, izuzev izjava o odricanju od nasleđa, mogu uzimati na zapisnik i sudijski pomoćnici.
(1) Privremene mere za obezbeđivanje zaostavštine može narediti sud na čijem je području ostavilac umro, kao i sud na čijem se području nalazi imovina ostavioca.
(2) Ako su rešenjem određene mere za obezbeđenje zaostavštine, a usled odlaganja izazvanih žalbom postoji opasnost da se izvršenje ovih mera osujeti, sud će odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje.
(1) Kad je neko lice umrlo ili je proglašeno za umrlo, matičar koji je nadležan da izvrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih dužan je da u roku od 30 dana po izvršenom upisu dostavi ostavinskom sudu izvod iz matične knjige umrlih.
(2) Kada primi izvod iz matične knjige umrlih, ostavinski sud donosi rešenje kojim poverava javnom beležniku da sastavi smrtovnicu.
(3) Sastavljanje smrtovnice poverava se javnom beležniku na čijem se službenom području nalazilo poslednje prebivalište, odnosno boravište ostavioca, a ako ostavilac nije imao prebivalište, odnosno boravište u Republici Srbiji, sastavljanje smrtovnice poverava se javnom beležniku na čijem se službenom području nalazi zaostavština ili njen pretežan deo.
(4) Javni beležnik je dužan da potpunu smrtovnicu dostavi ostavinskom sudu u roku od 30 dana od dana kada je primio rešenja kojim mu je povereno da sastavlja smrtovnicu.
(5) Ako javni beležnik nije u mogućnosti da pribavi podatke za sastavljanje smrtovnice, ostavinskom sudu dostavlja smrtovnicu samo sa onim podacima kojima raspolaže, iznosi razloge zbog kojih nije mogao da sačini potpunu smrtovnicu i navodi podatke koji bi mogli da posluže sudu za pronalaženje naslednika i imovine umrlog.
(1) Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka dobijenih od srodnika umrlog, od lica sa kojima je umrli živeo, kao i od drugih lica koja mogu pružiti podatke koji se unose u smrtovnicu.
(2) Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli nije ostavio nikakve imovine.
(1) Ako je ostavinskom sudu dostavljena nepotpuna smrtovnica, sud može, prema okolnostima, odlučiti da sam sastavi smrtovnicu u sudu ili da to učini sudijski pomoćnik van suda.
(2) Sud može, kad je to celishodno, sam sastaviti smrtovnicu i kad je izvodom iz matične knjige umrlih ili drugom javnom ispravom dokazana smrt nekog lica ili njegovo proglašenje za umrlo.
(1) U smrtovnicu se unose ovi podaci: lično ime umrlog, lično ime jednog od njegovih roditelja, zanimanje, datum rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrla lica koja su bila u braku i njihovo prezime koje su nosili pre stupanja u brak; dan, mesec i godina, mesto i po mogućnosti čas smrti; mesto u kome je umrli imao prebivalište, odnosno boravište; lično ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište supružnika umrlog i bračne, vanbračne i usvojene dece; lično ime, datum rođenja i prebivalište, odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasleđe na osnovu zakona, kao i lica koja su pozvana na nasleđe na osnovu testamenta; približna vrednost nepokretne imovine i posebno približna vrednost pokretne imovine umrlog.
(2) Po mogućnosti, u smrtovnici će se navesti: mesto gde se nalazi imovina koju je umrli ostavio; da li ima imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi; da li ima gotovog novca, hartija od vrednosti, dragocenosti, štednih knjižica ili nekih drugih važnih isprava; da li je umrli ostavio dugova i koliko; da li je ostavio pismeni testament ili ugovor o doživotnom izdržavanju ili sporazum o ustupanju ili raspodeli imovine za života i gde se oni nalaze, a ako je umrli napravio usmeni testament onda lično ime, zanimanje i boravište svedoka pred kojim je usmeni testament sačinjen.
(3) U smrtovnici će se posebno naglasiti da li se očekuje rođenje deteta umrlog i da li njegova deca i supružnik imaju staraoca.
(4) Ako je pre ostavioca umro njegov supružnik, ili koje njegovo dete, ili koje drugo lice koje bi moglo biti pozvano na nasleđe, u smrtovnici će se naznačiti datum i mesto njihove smrti.
(1) Popis i procenu imovine umrlog vrši javni beležnik na osnovu odluke suda.
(2) Prilikom sastavljanja smrtovnice javni beležnik vrši popis i procenu zaostavštine i bez odluke suda ako to traži naslednik ili legatar.
(3) Sud donosi odluku o popisu i proceni kad to zahtevaju naslednici, legatari ili poverioci umrlog.
(4) Sud po službenoj dužnosti donosi odluku o popisu i proceni kada se ne zna za naslednike ili za njihovo boravište, kad su naslednici lica koja usled maloletstva, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobna da se sama staraju o svojim poslovima, kad zaostavštinu treba da nasledi Republika Srbija ili u drugim opravdanim slučajevima.
(1) Popis će obuhvatiti: celokupnu imovinu koja je bila u posedu umrlog u vreme smrti, imovinu koja je pripadala umrlom, a koja se nalazi kod drugog lica sa naznačenjem kod koga se nalazi ta imovina i po kom osnovu, kao i imovinu koju je držao umrli, a za koju se tvrdi da nije njegova svojina.
(2) U popisu imovine zabeležiće se potraživanja i dugovi umrlog.
(1) Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, meri, težini ili pojedinačno.
(2) Nepokretnosti se popisuju pojedinačno sa naznačenjem mesta gde se nalaze, kulture zemljišta i zemljišno-knjižnih podataka, ako su poznati.
(3) Kada se popisuje nepokretnost, zgrada ili deo zgrade koja nije upisana u javnu knjigu, u zapisnik o popisu unose se podaci o katastarskoj parceli na kojoj se zgrada ili deo zgrade nalazi i navode se podaci iz isprava kojima se dokazuje vanknjižna svojina.
(4) Prilikom popisivanja imovine istovremeno će se naznačiti vrednost pojedinih pokretnih i nepokretnih stvari koje ulaze u zaostavštinu.
(1) Svaki učesnik u postupku popisa i procene imovine umrlog može da podnese prigovor na izvršeni popis i procenu u roku od osam dana od dana kada je primio zapisnik o popisu i proceni.
(2) Ako učesnici prigovore popisu ili proceni imovine, sud može odrediti da popis i procenu izvrši drugi javni beležnik ili sudijski pomoćnik.
(3) Ako popis imovine nije izvršen, sud može na osnovu podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu.
Kad se u zaostavštini pronađu predmeti za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, sa njima će se posle izvršenog popisa postupiti po tim propisima.
(1) Kada postoje okolnosti koje nalažu naročitu opreznost, sud na čijem području je ostavilac umro, sud na čijem području se nalazi zaostavština i javni beležnik kojem je povereno sastavljanje smrtovnice donose po službenoj dužnosti rešenje da se imovina ili njen deo predaju na čuvanje pouzdanom licu, rešenje da se gotov novac, dragocenosti, hartije od vrednosti, štedne knjižice i druge važne isprave predaju na čuvanje sudu ili javnom beležniku na čijem području se nalaze, kao i rešenje o pečaćenju ostaviočevog stana, pojedinih prostorija u stanu ili drugih prostorija koje pripadaju ostaviocu (privremene mere za obezbeđenje zaostavštine).
(2) Privremene mere za obezbeđenje zaostavštine posebno se određuju kada su naslednici nepoznati ili odsutni i kada se utvrdi da nijedan od prisutnih naslednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog zastupnika.
(3) Javni beležnik kojem je povereno sastavljanje smrtovnice može odrediti privremenu meru za obezbeđenje zaostavštine dok ne preda smrtovnicu ostavinskom sudu.
(4) Sud koji je odredio privremenu meru za obezbeđenje zaostavštine o tome obaveštava ostavinski sud, koji može tu meru izmeniti ili staviti van snage.
(5) Odluku kojom se dozvoljava da se skinu pečati sa ostaviočevih prostorija može doneti samo ostavinski sud.
Organ koji sastavlja smrtovnicu proveriće da li je posle umrlog ostao pismeni testament ili isprava o usmenom testamentu i testament koji je zaveštalac ostavio dostaviće sudu zajedno sa smrtovnicom.
(1) Kad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili da je proglašeno za umrlo, otvoriće njegov testament bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik.
(2) Ovako će se postupiti bez obzira da li je testament po zakonu punovažan i bez obzira da li ima više testamenata.
(3) Otvaranje i čitanje testamenta izvršiće se u prisustvu dva punoletna građanina, koji mogu biti i naslednici.
(4) Proglašenju testamenta mogu prisustvovati naslednici, legatari i druga zainteresovana lica i tražiti prepis testamenta.
(5) Sud kod koga se testament nađe ili kome bude podnesen otvoriće i pročitati testament iako je za raspravljanje zaostavštine nadležan drugi sud ili inostrani organ.
(1) Zapisnik o proglašenju testamenta sadrži: koliko je testamenata nađeno, koji datum nose i gde su nađeni; ko ih je predao sudu ili sastavljaču smrtovnice; koji su svedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta; da li je testament predat otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen i sadržinu testamenta.
(2) Ako je prilikom otvaranja testamenta primećeno da je pečat povređen ili da je u testamentu nešto brisano, precrtano i ispravljano, ili ako se što drugo sumnjivo nađe mora se i to u zapisniku navesti.
(3) Zapisnik potpisuje sudija zapisničar i svedoci.
(4) Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju sa naznačenjem datuma proglašenja, kao i broj i datume ostalih pronađenih testamenata.
(1) Ako je umrli napravio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
(2) Ako takve isprave nema, svedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen, saslušaće se ponaosob o sadržini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost, pa će se zapisnik o saslušanju ovih svedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
(3) Ako stranka zahteva da se svedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom, ili ako sud nađe da je takvo saslušanje potrebno, odrediće ročište za saslušanje ovih svedoka, na koje će pozvati predlagače, a ostala zainteresovana lica samo ako se time ne bi odugovlačio postupak.
(1) Ako je pismeni testament nestao ili je uništen nezavisno od ostaviočeve volje, a među zainteresovanim licima nema spora o ranijem postojanju tog testamenta, o obliku u kome je sastavljen, o načinu nestanka ili uništenja, kao i o sadržini testamenta, ostavinski sud će saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim predlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
(2) Ako bi zaostavštinu ili njen deo, kad ne bi bilo testamenta nasledila Republika Srbija sporazum zainteresovanih lica o ranijem postojanju testamenta, o njegovom obliku i sadržini važi samo uz saglasnost nadležnog javnog pravobranioca.
(3) Ako među zainteresovanim licima ima lica koja nisu sposobna sama da se staraju o svojim poslovima, sporazum iz važi samo uz saglasnost organa starateljstva.
(1) Zapisnik o proglašenju testamenta sa izvornim pismenim testamentom, odnosno sa ispravom o usmenom testamentu ili zapisnikom o saslušanju svedoka usmenog testamenta, dostaviće se ostavinskom sudu, a sud koji je testament proglasio zadržaće njihov prepis.
(2) Izvorni pismeni testament, isprava o usmenom testamentu, zapisnik o saslušanju svedoka usmenog testamenta, kao i zapisnik o sadržini nestalog ili uništenog pismenog testamenta čuvaće se u ostavinskom sudu odvojeno od drugih spisa a njihov overeni prepis priložiće se spisima.
(1) Ako po prijemu smrtovnice utvrdi da je za nasleđivanje merodavno pravo Republike Srbije, ostavinski sud može doneti rešenje kojim sprovođenje ostavinskog postupka poverava javnom beležniku.
(2) Ostavinski sud, ako za to ne postoje smetnje, poverava sprovođenje ostavinske rasprave javnom beležniku koji je sačinio smrtovnicu.
(1) Ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud će obustaviti raspravljanje zaostavštine.
(2) Sud će tako postupiti i u slučaju ako je umrli ostavio samo pokretnu imovinu, a ni jedno od lica pozvanih na nasleđe ne traži da se sprovede rasprava.
(3) Ako je sud obustavio postupak zbog toga što se zaostavština sastoji samo iz pokretne imovine, lica pozvana na nasleđe zadržavaju pravo da traže raspravljanje zaostavštine.
Kad se po odredbi zakona može tražiti izdvajanje zaostavštine od imovine naslednika, sud će na predlog ovlašćenih lica narediti to izdvajanje, primenjujući pri tom shodno odredbe ovog zakona o privremenim merama za obezbeđenje zaostavštine.
(1) Za raspravljanje zaostavštine sud će odrediti ročište.
(2) U pozivu na ročište sud će zainteresovana lica obavestiti o pokretanju postupka i postojanju testamenta, ako postoji i pozvati da odmah dostave sudu pismeni testament odnosno ispravu o usmenom testamentu, ako se kod njih nalazi ili da naznače svedoke usmenog testamenta.
(3) Sud će u pozivu upozoriti zainteresovana lica da mogu do okončanja postupka dati sudu izjavu da li se primaju nasleđa ili se nasleđa odriču, a ako na ročište ne dođu ili ne daju izjavu - da se pretpostavlja da se prihvataju nasleđa, i da će sud o njihovim pravima odlučiti prema podacima kojima raspolaže. Posebno će ih upozoriti da izjava o delimičnom odricanju od nasleđa i izjava o odricanju od nasleđa pod uslovom ne proizvodi pravno dejstvo.
(4) Po pokretanju postupka za raspravljanje zaostavštine, ako je umrli ostavio testament, sud će obavestiti i na ročište pozvati sva lica koja bi mogla po zakonu polagati pravo na nasleđe.
(5) Ako je umrli postavio izvršioca testamenta, sud će i njega obavestiti o pokretanju postupka.
(1) Ako se ne zna da li umrli ima naslednika sud će oglasom pozvati lica koja polažu prava na nasleđe da se prijave sudu u roku od godine dana od objavljivanja oglasa.
(2) Oglas će se pribiti na oglasnu tablu suda, objaviti u "Službenom glasniku Republike Srbije", a po potrebi i na drugi način.
(3) Na isti način sud će postupiti ako je nasledniku postavljen privremeni staralac zbog toga što je boravište naslednika nepoznato, a naslednik nema punomoćnika, ili zbog toga što se naslednik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika, nalazi u inostranstvu, tako da se dostavljanje nije moglo izvršiti.
(1) U postupku za raspravljanje zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, a naročito o pravu na nasleđe, o veličini nasleđenog dela i o pravu na legat.
(2) O ovim pravima odlučuje sud, po pravilu, pošto od zainteresovanih lica uzme potrebne izjave.
(3) O pravima lica koja nisu došla na ročište a uredno su pozvana sud će odlučiti prema podacima kojima raspolaže, uzimajući u obzir njihove pismene izjave koje stignu do donošenja odluke.
(4) Prilikom raspravljanja zaostavštine zainteresovana lica mogu davati izjave bez prisustva drugih zainteresovanih lica i nije potrebno da se u svakom slučaju tim licima daje prilika da se izjasne o izjavama drugih zainteresovanih lica.
(5) Ako sud posumnja da je lice, koje po zakonu polaže pravo na nasleđe, jedini ili najbliži srodnik umrlog, saslušaće lica za koja smatra da bi mogla imati jednako ili jače pravo na nasleđe, a ta lica pozvaće i oglasom po odredbama
(1) Ako se naslednik primio nasleđa ili se odrekao nasleđa, mora izjavu o tome potpisati on sam ili njegov zastupnik.
(2) Potpis na izjavi o primanju nasleđa ili o odricanju od nasleđa, koju je pismeno podneo sudu, kao i potpis na punomoćju, moraju biti overeni.
(3) Uz izjavu treba navesti da li se naslednik prima, odnosno odriče dela koji mu pripada po zakonu ili na osnovu testamenta, ili se izjava odnosi na nužni deo.
(4) Izjavu o odricanju od nasleđa naslednik može dati pred ostavinskim sudom i pred svakim drugim stvarno nadležnim sudom. Ovu izjavu sa istim pravnim dejstvom naslednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavnikom Republike Srbije koji vrši konzularne poslove.
(5) Prilikom davanja izjave o odricanju nasleđa sud će naslednike upozoriti da se može odreći nasleđa samo u svoje ime.
(1) Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da pokrenu parnicu ili postupak pred organom uprave, ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.
(2) Ovako će sud postupiti ako su sporne činjenice od kojih zavisi pravo na nasleđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos naslednika i ostavioca na osnovu koga se po zakonu nasleđuje; činjenice od kojih zavisi osnovanost zahteva nadživelog supružnika i potomaka ostaviočevih koji su živeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva, koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba; činjenice od kojih zavisi veličina naslednog dela, naročito uračunavanje u nasledni deo; činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih naslednika ili osnovanost razloga za nedostojnost; činjenica o tome da li se neko lice odreklo od nasleđa.
(3) Ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primeni prava, ostavinski sud raspraviće pravna pitanja u postupku za raspravljanje zaostavštine.
Ako među strankama postoji spor o pravu na legat ili o drugom pravu iz zaostavštine, sud će takođe uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom, ali neće prekidati raspravljanje zaostavštine.
Ako se naslednici spore bilo o činjenicama bilo o primeni prava, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom u ovim slučajevima: ako između naslednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu; ako između naslednika postoji spor povodom zahteva potomaka ostaviočevih koji su sa njim živeli u zajednici da im se iz zaostavštine izdvoji deo koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrednosti ostaviočeve imovine.
(1) Kad sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasleđe, oglasiće ta lica za naslednike rešenjem o nasleđivanju.
(2) Ovo rešenje mora da sadrži: lično ime umrlog, ime jednog od roditelja, zanimanje, datum rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrla lica koja su bila u braku i njihovo prezime koje su nosili pre stupanja u brak; označenje nepokretnosti sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i označenja pokretnih stvari sa pozivom na popis; lično ime, zanimanje i prebivalište naslednika, odnos naslednika prema ostaviocu - da li nasleđuje kao zakonski ili testamentalni naslednik, a ako ima više naslednika i deo u kome učestvuju u nasleđu; da li je i koliko pravo naslednika odloženo zbog nedospelog vremena ili je ograničeno na izvesno vreme, ili je odloženo zbog neispunjenja uslova, ili je zavisno od raskidnog uslova, odnosno naloga, koji se imaju smatrati kao raskidni uslov, ili ograničeno pravom plodouživanja i u čiju korist; lično ime, zanimanje i prebivalište lica kojima je pripao legat, plodouživanje ili koje drugo pravo iz zaostavštine sa tačnim naznačenjem tog prava.
(3) Ako u postupku za raspravljanje zaostavštine svi naslednici sporazumno predlože deobu i način deobe, sud će ovaj sporazum uneti u rešenje o nasleđivanju.
Kad budu podneti dokazi o izvršenju i obezbeđenju obaveze koje su nasledniku naložene testamentom u korist lica koja nisu sposobna da se sama staraju o svojim poslovima ili za postizanje neke opšte korisne svrhe, sud će narediti da se u zemljišnu ili drugu javnu knjigu izvrše potrebni upisi, kao i da se ovlašćenim licima predaju pokretne stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda.
Kad je pravo naslednika ili legatara odloženo zbog nedospelosti vremena ili je ograničeno na izvesno vreme, ili je odloženo zbog još neispunjenog uslova ili je zavisno od raskidnog uslova, odnosno naloga koji se ima smatrati kao raskidni uslov, sud će po predlogu zainteresovanog lica odrediti privremene mere za obezbeđenje odnosnog dela zaostavštine po odredbama zakona koji uređuje izvršenje i obezbeđenje, ukoliko testamentom nije drukčije određeno.
(1) Ako naslednici ne osporavaju legat, sud može i pre donošenja rešenja o nasleđivanju, a na zahtev legatara doneti posebno rešenje o legatu.
(2) U tom slučaju shodno će se primenjivati odredbe o dostavljanju pravnosnažnog rešenja o nasleđivanju nadležnom organu uprave, o upisima u zemljišnoj knjizi i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda.
Ako se po pravnosnažnosti rešenja o nasleđivanju ili rešenja o legatu pronađe imovina, za koju se u vreme donošenja rešenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će ovu imovinu novim rešenjem raspodeliti na osnovu ranije donesenog rešenja o nasleđivanju. (2) Ako ranije nije raspravljena zaostavština, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronađena imovina sastoji iz nepokretnosti. (3) Ako se pronađena imovina sastoji iz pokretne imovine, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtev zainteresovanih lica.
(1) Ako se po pravnosnažnosti rešenja o nasleđivanju ili rešenja o legatu pronađe testament sud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, a zadržaće njegov prepis.
(2) Ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će obavestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava na osnovu testamenta ostvariti u parničnom postupku.
(1) Ako po pravnosnažnosti rešenja o nasleđivanju ili rešenja o legatu neko lice koje nije učestvovalo u postupku za raspravljanje zaostavštine polaže pravo na zaostavštinu kao naslednik, ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će to lice uputiti da svoje pravo može da ostvari u parničnom postupku.
(2) Ako se koji od naslednika ranije odrekao nasleđa, pa se pronađe imovina za koju se u vreme donošenja rešenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud će ga pozvati radi davanja nasledničke izjave i ako izjavi da se prima nasleđa na toj imovini, sud će postupiti na način određen
Kada je raspravljanje zaostavštine završeno pravnosnažnim rešenjem o nasleđivanju ili rešenjem o legatu, a postoje uslovi za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, neće se obnoviti postupak za raspravljanje zaostavštine, već stranke svoja prava mogu ostvariti u parničnom postupku.
U ovom postupku sud određuje naknadu za eksproprisanu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji sopstvenik pred nadležnim opštinskim organom uprave nisu zaključili punovažan sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
(1) Ako korisnik eksproprijacije i raniji sopstvenik ne zaključe sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost u roku od dva meseca od dana pravnosnažnosti rešenja o eksproprijaciji, ili ako javni pravobranilac oceni da je njihov sporazum zaključen na štetu korisnika javnih sredstava, opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove dužan je da pravnosnažno rešenje o eksproprijaciji sa spisima bez odlaganja dostavi nadležnom sudu.
(1) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost pokreće se i vodi po službenoj dužnosti.
(2) Ovaj postupak je hitan.
(3) Ako raniji sopstvenik eksproprisane nepokretnosti u toku postupka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika ili je njegovo boravište nepoznato, sud će mu postaviti privremenog zastupnika i o tome bez odlaganja obavestiti organ starateljstva.
O naknadi za eksproprisanu nepokretnost sud raspravlja i odlučuje u veću sastavljenom od jednog sudije, kao predsednika veća i dvojice sudija porotnika.
(1) Sud će odrediti ročište da bi korisniku eksproprijacije i ranijem sopstveniku dao mogućnost da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrednosti nepokretnosti koji se pribavljaju po službenoj dužnosti. Kad se po zakonu Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave smatra korisnikom eksproprijacije, a eksproprijacija je izvršena za potrebe drugog pravnog lica, na ročište se kao učesnik poziva i to pravno lice.
(2) Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da su od značaja za određivanje naknade, a po potrebi odrediće i veštačenje.
(3) Ako korisnik eksproprijacije nije Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave, a sud oceni da je sporazum o naknadi u postupku pred nadležnim organom uprave zaključen na štetu korisnika javnih sredstava, na ročište se poziva i javni pravobranilac.
(1) Pošto utvrdi sve važne činjenice, sud donosi rešenje kojim određuje oblik i obim, odnosno visinu naknade.
(2) Ako se korisnik eksproprijacije i raniji sopstvenik sporazumeju o obliku i obimu, odnosno visini naknade, sud će svoje rešenje zasnovati na njihovom sporazumu, ukoliko nađe da nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i dobrim običajima.
(1) Ako se korisnik eksproprijacije i raniji sopstvenik sporazumeju da se naknada za eksproprisanu zgradu ili stan odredi u obliku davanja druge zgrade ili stana, sporazumom će odrediti i rok za izvršenje uzajamnih obaveza. Ako taj rok ne odrede, sud će rešenjem o naknadi odrediti rok u skladu sa odgovarajućom odredbom Zakona o eksproprijaciji o iseljenju iz eksproprisane zgrade, odnosno stana kao posebnog dela zgrade.
shodno se primenjuje i na zemljoradnika, kad mu je, po sporazumu sa korisnikom eksproprijacije ili na njegov zahtev, naknada za eksproprisano poljoprivredno zemljište određena davanjem u svojinu druge nepokretnosti.
Odredbe ovog zakona o postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost shodno se primenjuju i u drugim slučajevima kada se ranijem sopstveniku po zakonu priznaje pravo na naknadu za nepokretnost na kojoj je izgubio pravo svojine, ili drugo stvarno pravo.
(1) Postupak može da pokrene svaki zajedničar koji smatra da je povređen u pravu upravljanja ili korišćenja zajedničke stvari.
(2) Predlog mora da obuhvati sve zajedničare, da sadrži potrebne podatke o zajedničkoj stvari koja je predmet postupka, kao i razloge zbog kojih se postupak pokreće.
(3) Predlog se podnosi sudu na čijem području se zajednička stvar nalazi, a ako se stvar nalazi na području više sudova, predlog se može podneti svakom od tih sudova.
(1) Po prijemu predloga sud će zakazati ročište na koje će pozvati sve zajedničare, ukazaće im na mogućnosti i pomoći im da sporazumno urede način upravljanja, odnosno korišćenja zajedničke stvari.
(2) Sporazum zajedničara sud će uneti u zapisnik kao sudsko poravnanje ako se zajedničari sa tim saglase pošto im sud predoči prirodu i pravno dejstvo sudskog poravnanja.
(1) Ako se zajedničari ne sporazumeju, sud će izvesti potrebne dokaze i na osnovu rezultata celokupnog postupka doneti rešenje kojim će urediti način korišćenja ili upravljanja zajedničkom stvarju po odgovarajućim zakonskim propisima materijalnog prava, vodeći računa o njihovim posebnim i zajedničkim interesima.
(2) Kad se predlogom traži uređenje korišćenja zajedničkog stana ili poslovnih prostorija, sud će naročito urediti koje će prostorije zajedničari koristiti posebno a koje zajednički, kako će se koristiti zajedničke prostorije, kao i kako će se snositi troškovi korišćenja prostorija.
(1) Kad je među zajedničarima sporno pravo na stvar koja je predmet postupka ili je sporan obim prava, sud će uputiti predlagača da u određenom roku pokrene parnicu, ili postupak pred upravnim organom, radi rešenja spornog prava, odnosno pravnog odnosa.
(2) Ako predlagač pokrene postupak na koji je upućen, sud će prekinuti postupak po predlogu do okončanja tog postupka, a ako postupak u određenom roku ne pokrene, smatraće se da je predlog povukao.
(3) Sud može privremeno, do donošenja odluke nadležnog organa, urediti odnose zajedničara u pogledu upravljanja, odnosno korišćenja zajedničke stvari kad to okolnosti slučaja zahtevaju, a naročito da bi se sprečila znatnija šteta, samovlašće ili očita nepravda za pojedine suparničare.
(1) Pravnosnažnost rešenja donesenog u ovom postupku ne sprečava učesnike da u parnici ili u postupku pred upravnim organom ostvaruju zahteve u odnosu na stvar o čijem upravljanju, odnosno korišćenju je rešenjem odlučeno.
(1) Odredbe ove glave zakona primenjuju se i na sopstvenike posebnih delova zgrade u pogledu upravljanja i korišćenja zajedničkih delova zgrade koji služe zgradi kao celini ili samo nekim posebnim delovima zgrade, u kom slučaju se zajedničarima smatraju samo sopstvenici tih delova zgrade, ako se uređenjem njihovih uzajamnih odnosa ne dira u prava sopstvenika drugih delova zgrade.
(2) Odnosi između sopstvenika posebnih delova zgrade uređuju se u skladu sa zakonskim propisima o pravima na posebnim delovima zgrade.
(1) Postupak deobe zajedničke stvari ili imovine može pokrenuti svaki zajedničar, a predlog mora obuhvatiti sve zajedničare.
(2) Predlog mora da sadrži podatke o predmetu deobe i udelima zajedničara, o zajedničarima, kao i o drugim licima koja na predmetu deobe imaju neko stvarno pravo. Za nepokretnosti moraju se navesti zemljišnoknjižni podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu svojine, pravu službenosti i drugim stvarnim pravima.
(3) Predlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili imovina nalazi, a ako se zajedničke stvari ili imovina nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.
(1) Ako sud, postupajući po predlogu, utvrdi da je među zajedničarima sporno pravo na stvari koje su predmet deobe ili pravo na imovinu, udeo u zajedničkim stvarima, odnosno imovini ili je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u zajedničku imovinu, prekinuće postupak i uputiti predlagača da u određenom roku pokrene parnicu.
(2) Ako predlagač u određenom roku ne pokrene postupak, smatraće se da je predlog povukao.
(1) Sud će po prijemu predloga zakazati ročište na koje će pozvati sve zajedničare i lica koja na predmetu deobe imaju neko stvarno pravo.
(2) Svaki učesnik može predložiti da se na ročište pozovu i druga lica čiji bi interesi mogli biti deobom povređeni. Ako zajedničari ne ospore njihova prava, uneće se i to u zapisnik i uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o deobi.
Ako učesnici u toku postupka postignu poravnanje o uslovima i načinu deobe, sud će poravnanje uneti u zapisnik nastojeći da se poravnanjem urede sva sporna pitanja između zajedničara, kao i stvarna prava drugih lica na predmetima deobe i prava ostalih lica prema zajedničarima u vezi sa izvršenom deobom.
(1) Ako učesnici ne postignu sporazum o načinu deobe, sud će ih saslušati, izvešće potrebne dokaze, a kad je to nužno i veštačenje, pa će, na osnovu rezultata celokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima materijalnog prava doneti rešenje o deobi i načinu deobe zajedničke stvari ili imovine, nastojeći da zadovolji opravdane zahteve i interese zajedničara.
(2) Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar, sud će naročito imati u vidu posebne potrebe određenog učesnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne upravo njemu.
(1) Rešenje o deobi sadrži: predmet, uslove i način deobe, podatke o fizičkim delovima stvari i pravima koji su pripali svakom od zajedničara, kao i njihova prava i obaveze utvrđene deobom.
(2) Rešenjem o deobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja službenosti i drugih stvarnih prava: na delovima stvari, koja je fizički podeljena između zajedničara.
U ovom postupku sud utvrđuje granicu između susednih nepokretnosti kad su međni znaci uništeni, oštećeni ili pomereni, a susedi ne mogu sporazumno da utvrde granicu.
(1) Predlog za uređenje međa između susednih zemljišnih parcela može podneti svaki od sopstvenika, odnosno korisnika tih parcela, a kad je to zakonom određeno i ovlašćeni organ.
(2) Predlog mora da sadrži podatke o sopstvenicima, odnosno korisnicima susednih parcela i o zemljišnim parcelama između kojih se međa uređuje, sa oznakama tih parcela iz zemljišnih i drugih javnih knjiga, kao i razloge zbog kojih se postupak pokreće.
(1) Po prijemu predloga, sud može zakazati ročište u sudu na koje će pozvati učesnike radi pokušaja sporazumnog uređenja međa.
(2) Ako se učesnici ne sporazumeju, sud će zakazati ročište na licu mesta na koje će, pored učesnika, pozvati veštaka geometra, a po potrebi i svedoke na koje su se učesnici u predlogu ili na ročištu pred sudom pozvali.
(3) Uz poziv za ročište učesnicima se nalaže da podnesu sve isprave i skice i druge dokaze od značaja za uređenje međe, a po mogućstvu da povedu i svedoke. U pozivu učesnici će se upozoriti na posledice nedolaska na ročište.
(1) Ako među učesnicima postoji spor o međaškoj površini čija vrednost ne prelazi 800.000 dinara, sud će rešiti u postupku uređenja međe na osnovu jačeg prava, a ako to nije moguće, na osnovu poslednjeg mirnog poseda. Ukoliko se spor ne može rešiti ni na ovaj način, sud će međašku površinu podeliti po pravičnosti.
(2) Sud će postupiti na ovaj način bez obzira na vrednost međaške površine, kad se učesnici tako sporazumeju.
(1) Na ročištu za uređenje međa sud će na licu mesta utvrditi graničnu liniju između zemljišnih parcela učesnika i obeležiti je graničnim znacima.
(2) O radnjama preduzetim na ročištu za uređenje međa sastavlja se zapisnik u koji se unosi naročito: opis i skica zatečenog stanja, sadržaj izjava učesnika, veštaka i svedoka, kao i opis i skica stanja uspostavljenog uređenjem međe.
U rešenju o uređenju međe sud opisuje graničnu liniju između zemljišnih parcela učesnika, pozivajući se na skicu uspostavljenog stanja koja je sastavni deo rešenja.
(1) Ispravu može sastaviti svaki javni beležnik, nezavisno od toga gde učesnik ima prebivalište, odnosno boravište, gde se nalazi sedište učesnika koji je pravno lice ili dobro koje je predmet pravnog posla.
(2) Ispravu o pravnom poslu kojim uz naknadu ili bez naknade vrši prenos prava svojine na nepokretnosti sa jednog na drugo lice može sastaviti samo onaj javni beležnik na čijem se službenom području ta nepokretnost nalazi.
(3) Testament kojim se raspolaže nepokretnostima može sastaviti svaki javni beležnik nezavisno od toga gde se nepokretnost nalazi.
(1) Isprava se sastavlja u kancelariji javnog beležnika.
(2) Isprava se može sastaviti izvan javnobeležničke kancelarije ako je učesniku zbog starosti ili bolesti teško da pristupi javnom beležniku ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
(3) Javni beležnik sastavlja isprave samo u granicama svog službenog sedišta, osim ako zakonom nije predviđeno drugačije.
(4) Ako javni beležnik bez opravdanog razloga sastavi ispravu izvan svoje javnobeležničke kancelarije ili izvan granica svog službenog sedišta to nije razlog ništavosti pravnog posla, niti sačinjenoj ispravi oduzima svojstvo javne isprave.
(5) Isprave koje javni beležnik koji je imenovan za službeno područje na teritoriji Republike Srbije sastavi izvan Republike Srbije ne proizvode pravno dejstvo, osim ako posebnim propisom nije predviđeno drugačije.
(1) Pre nego što pristupi sastavljanju isprave, javni beležnik utvrđuje identitet učesnika i njegovu poslovnu sposobnost, a ako ispravu sastavlja zastupnik, onda i njegovo ovlašćenje za zastupanje.
(2) Postupanje javnog beležnika prilikom utvrđivanja ovlašćenja za zastupanje bliže se uređuje Javnobeležničkim poslovnikom.
(3) Ako zastupnik ne može da dokaže svoje ovlašćenje za zastupanje, javni beležnik odbija da preduzme traženu službenu radnju.
(1) Javni beležnik utvrđuje identitet učesnika uvidom u njegovu ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu ili drugi službeni dokument sa fotografijom, a ako to nije moguće, saslušanjem dva svedoka identiteta.
(2) Javni beležnik utvrđuje identitet zastupnika na isti način kao i identitet učesnika.
(3) Postupanje javnog beležnika prilikom utvrđivanja identiteta bliže se uređuje Javnobeležničkim poslovnikom.
(1) Svedok identiteta može biti svako punoletno lice koje je sposobno da javnom beležniku pruži potrebne podatke o identitetu učesnika.
(2) Identitet svedoka identiteta javni beležnik utvrđuje uvidom u njegovu ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu ili drugi službeni dokument sa fotografijom.
(1) Ako učesnik ne može da dokaže svoj identitet na način predviđen zakonom, javni beležnik odbija da sačini ispravu.
(2) Javni beležnik odbija da sačini ispravu i ako nakon uvida u podneti službeni dokument, odnosno nakon saslušanja svedoka identiteta nije stekao uverenje da je učesnik lice za koje se izdaje.
(1) Učesnik može upoznati javnog beležnika sa sadržinom pravnog posla, izjave volje i druge pravne radnje o kojoj želi da sačini ispravu na bilo koji način (na primer: usmeno, pismeno ili elektronskom poštom).
(2) Javni beležnik je dužan da izjavu učesnika verno unese u ispravu, po mogućnosti njegovim rečima, pazeći pri tome da volja učesnika bude jasno izražena.
(3) Isprava se piše u skladu s propisima koji uređuju formu javnobeležničkog zapisa.
(1) Javni beležnik je dužan da objasni strankama smisao pravnog posla, da im ukaže na njegove posledice i da ispita da li je pravni posao dozvoljen, odnosno da nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i dobrim običajima.
, javni beležnik rešenjem odbija da sastavi ispravu.
(3) Ako utvrdi da pravni posao o kome učesnik želi da sačini ispravu sadrži nejasne, nerazumljive ili dvosmislene odredbe javni beležnik je dužan da učesnika na to upozori.
(4) Ako učesnik ostane pri svojoj izjavi i posle upozorenja, u ispravu se unosi upozorenje javnog beležnika, a ako se učesnik protivi unošenju upozorenja, javni beležnik odbija da sastavi ispravu.
(1) Isprava mora biti pročitana učesniku u prisustvu javnog beležnika.
(2) Pošto se učesniku pročita isprava, on usmeno izjavljuje da je njegova volja u svemu verno uneta i potpisuje se (priznavanje isprave).
(3) Učesnik može zahtevati da lično pročita ispravu pre nego što je prizna i potpiše.
(4) Na samoj ispravi, neposredno iznad dela gde se potpisuju učesnik i drugi subjekti u postupku, javni beležnik unosi napomenu da su obavljene sve propisane radnje.
(1) Učesniku koji nije u stanju da govori isprava mora biti pročitana u prisustvu javnog beležnika i jednog pozvanog svedoka.
(2) Pošto je učesniku koji nije u stanju da govori pročitana isprava, on priznaje ispravu tako što klimanjem glavom ili na neki drugi nesumnjiv način daje potvrdan odgovor na pitanje javnog beležnika da li je njegova volja u svemu verno uneta i potpisuje je.
(1) Ako učesnik usled slabovidosti, nepismenosti ili nekog drugog razloga nije u stanju da čita ili piše, isprava mu mora biti pročitana u prisustvu javnog beležnika i dva pozvana svedoka.
(2) Pošto je učesniku koji nije u stanju da čita i piše pročitana isprava, on je priznaje i potpisuje.
(1) Ako učesnik ne zna jezik koji je u službenoj upotrebi, isprava mu mora biti pročitana preko sudskog prevodioca u prisustvu javnog beležnika i dva pozvana svedoka koja uz službeni jezik znaju i jezik učesnika.
(2) Identitet sudskog prevodioca kojeg ne poznaje lično i po imenu javni beležnik utvrđuje uvidom u njegovu ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu ili drugi službeni dokument s fotografijom.
(3) Sudski prevodilac svojim potpisom i pečatom na ispravi potvrđuje da je učesniku verno preneo sadržinu isprave i sve odgovore i objašnjenja javnog beležnika.
(4) Postupanje javnog beležnika prilikom utvrđivanja ovlašćenja sudskog prevodioca bliže se uređuje Javnobeležničkim poslovnikom.
(1) Učesniku koji nije u stanju da čuje, a usled slabovidosti, nepismenosti ili nekog drugog razloga ne može ni da čita, isprava mora biti pročitana preko tumača, u prisustvu javnog beležnika i dva pozvana svedoka.
(2) Pozvani svedoci mogu biti samo ona lica koja znaju jezik na kojem je sastavljena isprava i koja mogu da se sporazumeju sa učesnikom.
(3) Identitet tumača kojeg ne poznaje lično i po imenu javni beležnik utvrđuje uvidom u njegovu ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu ili drugi službeni dokument s fotografijom.
(3) Tumač svojim potpisom i pečatom na ispravi potvrđuje da je učesniku verno preneo sadržinu isprave i sve odgovore i objašnjenja javnog beležnika.
(4) Postupanje javnog beležnika prilikom utvrđivanja ovlašćenja tumača bliže se uređuje Javnobeležničkim poslovnikom.
(1) Učesnik koji nije u stanju da se potpiše stavlja na ispravu otisak kažiprsta desne ruke.
(2) Učesnik koji nema kažiprst desne ruke stavlja na ispravu otisak prvog od prstiju desne ruke koji ima, i to sledećim redosledom: srednji prst, prstenjak, mali prst i palac, a ako nema desnu šaku onda na ispravu stavlja otisak jednog od prstiju leve ruke po istom redosledu.
(3) Ako učesnik nije u stanju da stavi otisak prsta, njega potpisuje jedan od pozvanih svedoka.
(4) Javni beležnik upisuje u ispravu napomenu o tome kako je učesnik potpisao ispravu.
(1) Karte, skice, planovi, tehnički crteži, uzorci i slični prilozi koje sadrži isprava daju se učesniku da ih lično pregleda.
(2) Na samoj ispravi, neposredno iznad mesta na kojem se potpisuju učesnici i drugi subjekti u postupku, javni beležnik unosi napomenu da je učesnik pregledao priloge.
(3) Učesniku koji nije u stanju da vidi, sadržina priloga mora biti opisana u prisustvu javnog beležnika i dva pozvana svedoka.
(1) Ako pravni posao o kome se sastavlja isprava upućuje na drugu ispravu koja je sastavljena, odnosno potvrđena pred sudom ili javnim beležnikom, isprava na koju je upućeno ne čita se učesniku koji je izjavio da mu je njena sadržina poznata.
(2) Na samoj ispravi, neposredno iznad mesta na kojem se potpisuju učesnici i drugi subjekti u postupku, javni beležnik unosi napomenu da je učesnik izjavio da mu je poznata sadržina isprave na koju je upućeno.
(3) Na isti način se postupa kada pravni posao upućuje na zakone i druge pravne propise, sudske odluke i druge pojedinačne akte državnih organa ili organizacija kojima je povereno vršenje javnih ovlašćenja.
(1) Identitet pozvanog svedoka javni beležnik utvrđuje uvidom u njegovu ličnu kartu, putnu ispravu, vozačku dozvolu ili drugi važeći službeni dokument s fotografijom.
(2) Pozvani svedok mora biti punoletan, potpuno poslovno sposoban, pismen i mora znati jezik na kojem se sastavlja isprava.
(3) Pozvani svedok ne može biti lice:
–
koje radi u javnobeležničkoj kancelariji ili koje je u službi kod javnog beležnika;
–
koje je javnom beležniku, odnosno učesniku krvni srodnik u pravoj liniji, pobočni srodnik zaključno sa četvrtim stepenom srodstva, tazbinski srodnik zaključno s drugim stepenom srodstva, srodnik po usvojenju, supružnik, bivši supružnik, vanbračni partner, bivši vanbračni partner, staralac, bivši staralac, štićenik ili bivši štićenik;
–
koje je zastupnik, odnosno odgovorno lice u pravnom licu na čiji pravni položaj neposredno ili posredno može uticati pravni posao o kojem se sastavlja isprava;
–
na čiji pravni položaj neposredno ili posredno može uticati pravni posao o kojem se sastavlja isprava.
(4) Pozvani svedok svojeručnim potpisom na ispravi potvrđuje kako su obavljene radnje kojima je prisustvovao.
(1) Ispravu o testamentu može sačiniti sudija po kazivanju zaveštaoca (sudski testament).
(2) Na sastavljanje sudskog testamenta shodno se primenjuju pravila ovog zakona o sastavljanju isprava ukoliko nije propisano drugačije ovim zakonom ili posebnim zakonom kojim se uređuje nasleđivanje.
(3) Za sastavljanje sudskog testamenta mesno je nadležan svaki stvarno nadležan sud.
(4) Sudski testament se sastavlja u sudu, a van suda ako zaveštalac nije sposoban da dođe u sud ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
(5) Javni beležnik prilikom sastavljanja javnobeležničog zapisa o testamentu, odnosno sudija prilikom sastavljanja sudskog testamenta dužan je da pouči zaveštaoca o propisima kojima se uređuje pravo na nužni deo.
Sud je dužan primiti na čuvanje ispravu kad je to potrebno radi obezbeđenja određenih imovinskih ili drugih prava, ili kad je zakonom za pojedine vrste isprava to izričito određeno.
(1) Isprava se može predati na čuvanje svakom stvarno nadležnom sudu.
(2) Identitet podnosioca isprave utvrđuje se prema odredbama ovog zakona kojima se uređuje utvrđivanje identiteta učesnika u postupku sastavljanja isprave.
(1) O prijemu isprave na čuvanje sud sastavlja zapisnik u koji se unosi kako je utvrđen identitet podnosioca isprave na čuvanje, kao i vrsta i naziv primljene isprave.
(2) Isprava primljena na čuvanje se stavlja u poseban omot, zapečati i čuva odvojeno od ostalih spisa.
Ako se na čuvanje predaje otvoren testament, sudija će ga pročitati zaveštaocu i ukazati mu na eventualne nedostatke zbog kojih testament ne bi bio punovažan.
(1) Ako su svedoci usmenog testamenta podneli sudu pismeno koje sadrži volju zaveštaoca, sud će prijem ovakvog pismena zapisnički utvrditi, staviti u poseban omot i zapečatiti.
(2) Ovako će sud postupiti i kad svedoci usmenog testamenta dođu u sud da usmeno ponove izjavu zaveštaoca.
(3) Prilikom uzimanja izjave svedoka, sud će nastojati da utvrdi izjavu volje zaveštaoca, a pored toga ispitaće i okolnosti od kojih zavisi punovažnost usmenog testamenta.
Ako se isprava o testamentu, osim sudskog testamenta, preda na čuvanje sudu na čijem području zaveštalac nema prebivalište, sud je dužan da o tome odmah izvesti sud na čijem području zaveštalac ima prebivalište.
(1) U postupku za poništenje domaće isprave na kojoj se neposredno zasniva neko materijalno pravo i čije je posedovanje nužno za ostvarivanje toga prava može se proglasiti u sudskom postupku da je izgubila svoju važnost ako je izgubljena, ukradena, izgorela ili na bilo koji drugi način nestala ili uništena, osim ako je zakonom zabranjeno poništenje takve isprave.
može se poništiti i isprava na kojoj se zasniva neko nematerijalno pravo, ako ne postoje podaci na osnovu kojih nadležni organ, odnosno organizacija može da izda duplikat te isprave.
(1) O predlogu za poništenje isprave koju je izdao državni i drugi organ, odnosno organizacija ili lice kojem je povereno vršenje javnih ovlašćenja, odlučuje nadležni sud na čijem se području nalazi sedište izdavaoca isprave.
(2) O poništenju isprave, kad je u ispravi naznačeno mesto ispunjenja obaveze, odlučuje isključivo sud na čijem se području nalazi mesto ispunjenja obaveze.
(3) O predlogu za poništenje isprave za koju se nadležnost ne može odrediti na osnovu odlučuje sud na čijem se području nalazi sedište, odnosno prebivalište, odnosno boravište predlagača.
(1) Predlog za poništenje isprave može da podnese svako lice koje je na osnovu te isprave ovlašćeno da ostvaruje neko pravo ili ima pravni interes da se nestala isprava poništi.
sadrži naročito: bitne sastojke isprave (vrsta isprave, firma, odnosno naziv i sedište ili ime i prebivalište izdavaoca isprave, iznos obaveze, mesto i datum izdavanja isprave, mesto ispunjenja obaveze, da li glasi na ime, ili po naredbi ili na donosioca), činjenice iz kojih proizilazi da je predlagač ovlašćen da podnese predlog i da postoji verovatnoća da je isprava nestala ili uništena.
sadrži naročito: naziv i sedište organa, odnosno organizacije koja je izdala ispravu, vrstu isprave, sadržinu isprave, mesto i datum izdavanja isprave, kao i dokaze da je ta isprava bila izdata i uverenje izdavaoca isprave da ne postoje podaci na osnovu kojih može izdati tu ispravu.
(4) Uz predlog se prilaže i prepis isprave ako postoji.
(5) Jednim predlogom se može zahtevati poništenje više isprava pod uslovom da je isti sud mesno nadležan.
(1) Ako pri prethodnom ispitivanju predloga sud nađe da nisu ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka za poništenje isprave, predlog će rešenjem odbaciti.
(2) Ispitivanje se obavlja na osnovu navoda u predlogu i činjenica koje su sudu poznate.
Ako predlog ne odbaci, sud će naložiti izdavaocu isprave i poveriocu da se u određenom roku izjasne da li je isprava čije se poništenje zahteva bila izdata i da li postoje i koje smetnje za sprovođenje postupka.
, sud će oglasom objaviti pokretanje postupka za poništenje isprave.
(2) Oglas sadrži naročito: bitne sastojke isprave potrebne za njeno identifikovanje, rok u kome se imaju podneti prijave ili prigovori protiv predloga (oglasni rok), poziv da se isprava pokaže sudu ili izvesti sud o licu i prebivalištu lica koje drži ispravu, upozorenje da će se isprava sudski poništiti ako se u oglasnom roku sa predmetnom ispravom ne prijavi sudu ili ne stavi prigovor protiv predloga za poništenje isprave, upozorenje da dužnik po ovoj ispravi ne može punovažno ispuniti svoju obavezu, niti obnoviti ili zameniti ispravu, niti izdati nove kupone ili talone, kao i da imalac ne sme preneti prava iz ove isprave.
(3) Ako se pokreće postupak za poništenje isprave iz
sadrži naročito: naziv izdavaoca isprave, vrstu isprave i njenu bitnu sadržinu, rok u kome se imaju podneti prigovori protiv predloga, upozorenje da će se isprava sudski poništiti ako se u oglasnom roku ne stavi prigovor protiv predloga za poništenje isprave a sud utvrdi da je bila izdata.
(1) Oglas će se dostaviti svim učesnicima, istaći na sudsku tablu i jedanput objaviti o trošku predlagača u "Službenom glasniku Republike Srbije" ili na drugi pogodan način.
(2) Oglasni rok teče od dana kada je oglas objavljen u "Službenom glasniku Republike Srbije".
(3) Ako je oglas objavljen u oba službena glasila, oglasni rok teče od dana objave u listu u kome je kasnije objavljen.
(1) Dužnik ne sme ispuniti obavezu iz isprave čije se poništenje traži, niti ispravu preinačiti, obnoviti ili preneti na drugo lice, ili za nju izdati nove kupone ili talone od momenta kad mu je dostavljen oglas, ili kad je inače na bilo koji način saznao za pokretanje postupka radi poništaja isprave.
(1) Ako je nestao ili uništen kupon koji je odvojen od glavne isprave, lice na koje kupon glasi može, po isteku roka od tri godine od dana dospelosti kupona, da zahteva od dužnika njegovu isplatu, ako pre isteka toga roka prijavi sudu nestanak ili uništenje kupona i ako u tom roku neko lice ne podnese sudu nestali kupon i ne bude podnesen zahtev za njegovu isplatu.
(2) Dužnik nije dužan da isplati potraživanje po tom kuponu pre isteka roka predviđenog
Dužnik po ispravi čije se poništenje traži, ovlašćen je da zadrži ispravu, ako mu bude podnesena radi ispunjenja obaveze ili ako je do nje došao na drugi način. On je dužan da zadržanu ispravu odmah preda sudu kod koga se vodi postupak za poništenje, sa naznačenjem ličnog imena i adrese lica koje mu je ispravu predalo.
(1) Sud će obustaviti postupak za poništenje isprave ako predlagač povuče predlog ili ako predlagač u određenom roku ne položi u sudski depozit potreban novčani iznos za objavljivanje oglasa, ili ako treće lice podnese sudu ispravu ili dokaže pred sudom postojanje isprave čije se poništenje zahteva.
(2) Sud će ispitati neblagovremeno podnesene prijave trećih lica ako rešenje o poništenju nije do njihovog prijema doneseno.
(3) Sud je dužan da o svakoj prijavi trećeg lica obavesti predlagača pre donošenja rešenja.
Ako sud nađe da su ispunjeni uslovi za dalje postupanje a pošto sprovede potrebna izviđanja i pošto protekne oglasni rok zakazaće ročište na koje se pozivaju predlagač, izdavalac isprave, dužnik po ispravi i sva lica koja su se prijavila sudu, odnosno koja su podnela prigovore protiv predloga za poništenje isprave.
(1) Po održanom ročištu, a na osnovu rezultata postupka, sud donosi rešenje o poništenju isprave, odnosno o odbijanju predloga.
(2) Rešenje o poništenju isprave sadrži podatke o izdavaocu isprave i predlagaču, kao i bitne sastojke isprave uz označenje iznosa obaveze ako glasi na ispunjenje novčane obaveze.
(3) Rešenje se dostavlja svim učesnicima i zabeležiće se u upisnik iz
(1) Protiv rešenja kojim se predlog za pokretanje postupka za poništenje isprave odbacuje, odnosno odbija ili postupak obustavlja, žalbu može da izjavi samo predlagač.
(2) Protiv rešenja o poništenju isprave žalbu može da izjavi izdavalac isprave i dužnik iz te isprave, kao i lice ovlašćeno na osnovu isprave, ako nije predlagač.
(1) Pravnosnažno rešenje kojim se isprava poništava zamenjuje poništenu ispravu, dok se ne izda nova.
(2) Na osnovu pravnosnažnog rešenja o poništenju isprave predlagač može od dužnika ostvarivati sva prava koja proističu iz te isprave ili mu na osnovu nje pripadaju, a može zahtevati da mu se o njegovom trošku izda nova isprava uz predaju rešenja o poništenju.
(1) U sudski depozit mogu se predati novac, hartije od vrednosti i druge isprave koje se mogu unovčiti, plemeniti metali, dragocenosti i drugi predmeti izrađeni od plemenitih metala, kad je to zakonom ili drugim propisom predviđeno.
(2) Sud je dužan da primi u depozit i druge predmete kad je zakonom određeno da dužnik može položiti stvar koju duguje kod suda za poverioca.
predaju se redovnom sudu u mestu ispunjenja obaveze, osim ako razlozi ekonomičnosti ili priroda posla zahtevaju da se polože sudu u mestu gde se stvar nalazi a mogu se predati i drugom redovnom sudu kad je to zakonom određeno.
U predlogu će predlagač naročito navesti razloge zbog kojih se deponuju predmeti, opisati predmete i označiti njihovu vrednost, navesti lice u čiju korist se oni predaju, uslove pod kojima će se predmeti predati, a po potrebi će priložiti odgovarajuće dokaze.
Sud će rešenjem odbaciti predlog ako oceni da nisu ispunjeni uslovi za prijem predmeta u depozit ili ako predlagač u određenom roku ne predujmi troškove čuvanja.
Ako je deponovanje izvršeno u korist određenog lica, sud će pozvati to lice da u određenom roku primi predmet iz depozita ako ispuni određeni uslov za predaju.
(1) Ako je predmet depozita novac ili strana valuta sud je dužan da u roku od tri dana od dana prijema novac, odnosno stranu valutu položi na poseban račun kod ovlašćene banke, ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
(2) Plemenite metale, stvari izrađene od plemenitih metala i druge dragocenosti, kao i hartije od vrednosti sud će u roku od tri dana predati ovlašćenoj banci, ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
(3) Druge predmete koji se ne mogu čuvati u sudskom depozitu sud će, na predlog predlagača, odrediti da se predaju na čuvanje javnom skladištu ili drugoj organizaciji udruženog rada koja se bavi čuvanjem stvari, a fizičkom licu samo ako u mestu gde se predmeti nalaze nema društvenog pravnog lica koje obavlja delatnost uskladištenja.
(1) Ako lice u čiju korist je predat predmet izjavi da isti ne prima, sud će o tome izvestiti predlagača i tražiti da se u određenom roku izjasni.
(2) Ako lice u čiju je korist primljen predmet u sudski depozit, isti ne podigne u određenom roku, sud će rešenjem pozvati predlagača (deponenta) da preuzme predmet.
(3) Predmeti primljeni u depozit se izdaju na osnovu rešenja suda koji je odredio prijem.
(1) Kad se u depozit predaju predmeti za koje deponent ne zna kome licu treba da se predaju ili ako ne zna koje od više deponovanih predmeta kome od više lica treba da se predaju, sud će zakazati ročište na koje će pozvati predlagača i sva zainteresovana lica radi sporazumevanja kome licu pripada deponovani predmet.
(2) Ako se uredno pozvana lica ne jave na ročište ili se među njima ne postigne sporazum, sud će ih rešenjem uputiti da u parnici ostvaruju svoje pravo na predmet primljen u depozit. U rešenju će se odrediti i rok za pokretanje parnice, o čemu će se izvestiti deponent.
(3) Ako se parnični postupak pokrene, sud će rešenjem prekinuti ovaj postupak.
(4) Ako se parnični postupak ne pokrene, sud će postupiti po odredbi
(1) Rešenje kojim se određuje izdavanje predmeta iz depozita sadrži naročito: koje je lice ovlašćeno da preuzme predmet iz depozita, način, rok i uslov za preuzimanje, kao i upozorenje na pravne posledice ako predmet ne bude preuzet u roku u kome po zakonu zastareva pravo na njegovo izdavanje.
(2) Rešenjem kojim se određuje izdavanje predmeta utvrdiće se troškovi koji su nastali u vezi sa čuvanjem i rukovanjem predmetima i ko je dužan da ih naknadi.
Čuvar, kome je rešenjem suda povereno čuvanje predmeta primljenih u depozit, može izdati predmet određenom ovlašćenom licu samo na osnovu rešenja suda i na način kako je to u rešenju određeno.
Ako lice u čiju korist je predmet primljen u sudski depozit ili deponent, koji je uredno pozvan da preuzme predmet isti ne podigne u roku od tri godine od dana prijema urednog poziva, sud će rešenjem utvrditi da je predmet postao državna svojina, odnosno da pravo raspolaganja pripada jedinici lokalne samouprave na čijem se području predmet nalazi.
postao državna svojina, odnosno da je pravo raspolaganja preneto na jedinicu lokalne samouprave, predati organu jedinice lokalne samouprave na čijem se području predmet nalazi, odnosno na čijem se području nalazi sedište suda, o čemu će se sastaviti zapisnik.